Bližio se kraj mjeseca lipnja. Vrijeme je bilo lijepo, nebo bez oblaka, a skore srpanjske žege već su se osjećale u zraku. Te se subote djed spremao u šumu sakupljati ogrjev za zimu. Djedu je to bio omiljen posao. Na sreću, selo je bilo u blizini šume pa ogrjeva nikad ne bi manjkalo. Zaputio se isprva putem, a kad je zašao dublje u šumu, nastavio je prečicom. Kroz zeleno lišće bukove šume povremeno bi ugledao poveću stijenu na uzvisini. Mještani su tu stijenu oduvijek nazivali Velika Peć, a djedu je ona služila kao orijentir. U njezinoj blizini teren je bio dosta strm s odronima kamenih gromada. Često su se tu zadržavale divlje svinje koristeći se gromadama kao zaklonom. Početkom ljeta ženke još uvijek paze na svoju mladunčad, pa ih se tada trebalo posebno kloniti. Zbog tih su razloga ostali žitelji sela izbjegavali šire područje oko Velike Peći, tako da je djed u kratko vrijeme znao sakupiti veće količine drva za ogrjev. Bio je djed uvijek na oprezu, ali za ono što će doživjeti te sparne subote ništa ga nije moglo pripremiti. Kako se sve više penjao stazom prema stijeni, u zraku se osjećala sve veća sparina. Odjeća mu je bila natopljena znojem, a nigdje niti daška vjetra. Zastao je na jednoj kosini da se odmori i osluhne da slučajno ne začuje roktanje svinja. Svuda oko njega vladala je sveopća tišina. Nije ju remetilo niti cvrkutanje ptica, niti šuštanje lišća- kao da je sve zastalo u iščekivanju. Budući da je već bio dosta visoko, s te kosine djed je imao lijepi pogled na vrhunce mladoga drveća ispod sebe. Htio je krenuti dalje, no začuo je šum- kao da dolazi jak vjetar. Djed je bio iznenađen. Oko njega je zrak još uvijek mirovao, a šum kao da je dolazio sve bliže. Nije odmah mogao pojmiti ono što je potom ugledao. Mlado drveće koje je promatrao s uzvisine povijalo je grane proizvodeći šum koji je maločas djed čuo. Izgledalo je kao da kroz drveće prolazi nevidljivi div, krećući se baš u smjeru kosine na kojoj je djed stajao. No djed nije imao namjeru čekati. Zabrzao je kosinom više se ne okrećući. Žurio je i posrtao šumom sve dok se nije našao na vrhu. Vrhom su se prostirali proplanci prepuni mirisnog cvijeća i šarenih leptira. Tu je konačno djed zastao da povrati dah. Oslušnuo je i začuo ptičji pjev, te zujanje raznovrsnih buba. To ga je donekle smirilo, no još se uvijek bojao da ne začuje onaj šum pred kojim je pobjegao. Djed je sjeo na travu razmišljajući o nemilom događaju. Otpočinuvši krenuo je u selo duljim, zaobilaznim stazama. Čim dalje od Velike Peći. Godinama poslije, pričajući o tome još uvijek nije mogao sam sebi objasniti što se tog sparnog dana događalo u šumi.

Jasminka Pečevski

Ukratko se moramo upoznati sa dalekom prošlošću da bi nam sadašnjost bila malo jasnija.
Prema znanstvenim istraživanjima, unatrag otprilike 66 milijuna godina, ocean Tethys
prekrivao je dio Europe i Sredozemnog mora. Prije nekih 20 milijuna godina, uslijed
tektonskim pomicanjima uzdižu se masivi Alpe, Dinaridi i Karpati, a jezerski sustavi bivaju
prekriveni morskom vodom. To su more nazvali Panonsko more. Naravno, to sve potvrđuje
pronalasci mnogobrojnih fosila. S vremenom (mjereno milijunima godina) Panonsko more
gubi vezu sa sredozemnim i njegov salinitet se postupno smanjuje. Sve većim gubljenjem
saliniteta pojavljuju se nove vrste koje obitavaju u slatkoj vodi. Nakon toga more se raspalo
na slatkovodne bazene. Neki od tih ostataka vidljivi su i danas; Blatno jezero, Aralsko jezero,
Sovsko jezero, Bizovačke toplice...

I mi smo u ta vremena bili ispod razine mora. Ovdje ne postoji baš neko jezero, ali voda se
ipak nekud povukla. Prema pričanjima starijih mještana, koji su to čuli od svojih starijih i
tako u nedogled, ta se voda nalazi u našoj planini Ivanščici. Sve je to jako dobro, jer se ne
trebamo bojati nekih velikih nestašica vode. Štoviše, imamo vode i za izvoz. No tu postoji i
strašna strana te priče. Iznad sela Lepoglavska Ves i Gečkovec, koja se nalaze uz samu šumu,
postoji velika stijena. Tu stijenu od nekada ljudi zovu Velika Peć. S lijeve i desne strane Peći
nalaze se manje stijene. One lijevo podsjećaju na tornjeve, pa su ih nazvali Veliki i Mali
Turmeki. Desno od Velike Peći nalazi se Mala Peć. Sama Velika Peć je stvarno fascinantna.
Ispod nje izvire ledeno pitka voda. Ima onih koji se zaklinju da su u blizini Peći čuli šum koji
može proizvesti samo velika količina uzburkane vode. Tu počinje strah mještana Lepoglave
od velike poplave. Taj se strah prenosi s koljena na koljeno. U čitavoj okolici sigurno ne
postoji osoba koja nije s time upoznata. Svi strepe da ne dođe do katastrofe koja bi
pomaknula tu stijenu. Navodni bi došlo do nepojmljivog velikog istjecanja vode koja bi naglo
potopila sve živo.Stoga preporučam svim mještanima da savladaju osnove plivanja ili
plutanja (kao mrtvac). Možda bi bilo dobro da sagrade neki manji čamac ili prvom prilikom
nabave pojas za spašavanje. Ukoliko u naše vrijeme ne dođe do nikakve katastrofe, uvijek je
dobro znati plivati, naročito u ova teška vremena.

Jasminka Pečevski

Bila su to davna vremena. Planine u obliku potkove omeđivale su rijeku. Šume su se spuštale prema nizini, a hrastove i bukve postepeno bi zamijenile vrbe. Gledajući s istočne strane prema zapadu, bliže lijevoj gori stajalo je brdo. Na brdu je bio zamak. Ništa velebno, samo kamen, drvo i slama. U zamku je pribivao Gospodar s Gospodaricom. Tu su se gnijezdile i vrane, izazivajući nespokoj u srcima malobrojnog puka koji je živio u kolibama rasutim uglavnom s južne strane brda. Šuma im je spriječila širenje i gušila ih. Plodno tlo pokraj rijeke nisu smjeli raskrčiti ako im to ne odobri Gospodar. Znao je puk da je on pravedan, možda previše strog; a morila ga i vlastita nesreća. Gospodar i Gospodarica imali su kćerku koja je nažalost bila nijema od rođenja. Od tada su stvari krenule nizbrdo. Vrane se stadoše gnijezditi u zamku, a puk mučiti se s glađu. Prosjaci i trgovci koji lutaju dalekim krajevima počeše zaobilaziti njihovo područje vjerujući da je ukleto. Mladoj nijemoj Gospodarici bližila se njezina osamnaesta godina života. U te dane stiže do zamka vještica-lutalica. Svojim je moćima uvjeravanja uspjela je navesti Gospodara da je primi na konak. Puk se užasnuo. Bojali su se već zbog vrana, a sad je još i vještica u zamku. I dok su svi strepili, sluge razglasili vijest. Za tri dana sav je puk pozvan na proslavu osamnaestog rođendana mlade Gospodarice. Vijest o slavlju brzo se pročula, te su znatiželjnici, trgovci i prosjaci nahrupili u zamak. Otpočne veselje. Čule su se frule, razmjenjivalo krzno, kesteni i jabukovača. Peklo se meso divljih svinja, jelena i fazana. Za to vrijeme Gospodar je u zamku smrknutog lica promatrao svoju ženu koja je već danima pričala samo s gošćom, vješticom.
- vaše Gospodstvo, molim Vas, izvedite svoju kći na zidine zamka da vidi kako joj se puk veseli – obrati joj se vještica.
Gospodar, pogledavši u očajne i tužne oči svoje žene, udahne i potvrdno klimne glavom. I stane tako kćerka u pratnji majke na zidine. Primijetivši mladu Gospodaricu na zidinama, puk se utiša, zadivljen njezinom ljepotom. Mnogi pomisliše da je to vila. Djevojka se prepadne i, uhvativši majku ispod ruke, povuče se zajedno s njom na drugu stranu zidina. Podno njih igrale su se mlade lisice ne obazirući se na zbivanja u zamku. Kćerka je bila opčinjena tom razdraganom igrom. Suze joj potekoše niz obraze , a njezina lijepa usta progovoriše prvi put:
     Majko!
Njih dvije nisu primijetile Gospodara koji je stajao u blizini, a kojemu su, kao i njima, tekle suze iz očiju.
Kći opet progovori:
  - Majko, gle kako su lijepe!
Gospodar i Gospodarica spuste se na koljena i obgrliše kćerku. Gospodar poviče:
-ovo mjesto će se zvati Lepoglava, po ljepoti moje kćeri koja je na današnji dan progovorila!
Tek tada otpočne pravo veselje. Vrane netragom nestadoše, a nebom su počeli kružiti jastrebovi pridruživši se kliktanjima sveopćem veselju. I dan danas oni se gnijezde na tom brdu, a kapela svetog Ivana zamijenila je stari zamak. Gdje je nestala vještica, ne zna se; a možda to i nije bila vještica nego plemenita vila kojoj i sad utiremo puteljke našim lijepim šumama.
    
     Dragi čitatelju,
ako pomno razgledaš okoliš oko kapele svetog Ivana, sigurno ćeš pronaći pokoji zaostali kamen starog zamka. Ja sam ga pronašla kao djevojčica, nedugo nakon što su mi djed i baka ispričali ovu priču.

Tekst i crtež: Jasminka Pečevski