Bila su to davna vremena. Planine u obliku potkove omeđivale su rijeku. Šume su se spuštale prema nizini, a hrastove i bukve postepeno bi zamijenile vrbe. Gledajući s istočne strane prema zapadu, bliže lijevoj gori stajalo je brdo. Na brdu je bio zamak. Ništa velebno, samo kamen, drvo i slama. U zamku je pribivao Gospodar s Gospodaricom. Tu su se gnijezdile i vrane, izazivajući nespokoj u srcima malobrojnog puka koji je živio u kolibama rasutim uglavnom s južne strane brda. Šuma im je spriječila širenje i gušila ih. Plodno tlo pokraj rijeke nisu smjeli raskrčiti ako im to ne odobri Gospodar. Znao je puk da je on pravedan, možda previše strog; a morila ga i vlastita nesreća. Gospodar i Gospodarica imali su kćerku koja je nažalost bila nijema od rođenja. Od tada su stvari krenule nizbrdo. Vrane se stadoše gnijezditi u zamku, a puk mučiti se s glađu. Prosjaci i trgovci koji lutaju dalekim krajevima počeše zaobilaziti njihovo područje vjerujući da je ukleto. Mladoj nijemoj Gospodarici bližila se njezina osamnaesta godina života. U te dane stiže do zamka vještica-lutalica. Svojim je moćima uvjeravanja uspjela je navesti Gospodara da je primi na konak. Puk se užasnuo. Bojali su se već zbog vrana, a sad je još i vještica u zamku. I dok su svi strepili, sluge razglasili vijest. Za tri dana sav je puk pozvan na proslavu osamnaestog rođendana mlade Gospodarice. Vijest o slavlju brzo se pročula, te su znatiželjnici, trgovci i prosjaci nahrupili u zamak. Otpočne veselje. Čule su se frule, razmjenjivalo krzno, kesteni i jabukovača. Peklo se meso divljih svinja, jelena i fazana. Za to vrijeme Gospodar je u zamku smrknutog lica promatrao svoju ženu koja je već danima pričala samo s gošćom, vješticom.
- vaše Gospodstvo, molim Vas, izvedite svoju kći na zidine zamka da vidi kako joj se puk veseli – obrati joj se vještica.
Gospodar, pogledavši u očajne i tužne oči svoje žene, udahne i potvrdno klimne glavom. I stane tako kćerka u pratnji majke na zidine. Primijetivši mladu Gospodaricu na zidinama, puk se utiša, zadivljen njezinom ljepotom. Mnogi pomisliše da je to vila. Djevojka se prepadne i, uhvativši majku ispod ruke, povuče se zajedno s njom na drugu stranu zidina. Podno njih igrale su se mlade lisice ne obazirući se na zbivanja u zamku. Kćerka je bila opčinjena tom razdraganom igrom. Suze joj potekoše niz obraze , a njezina lijepa usta progovoriše prvi put:
     Majko!
Njih dvije nisu primijetile Gospodara koji je stajao u blizini, a kojemu su, kao i njima, tekle suze iz očiju.
Kći opet progovori:
  - Majko, gle kako su lijepe!
Gospodar i Gospodarica spuste se na koljena i obgrliše kćerku. Gospodar poviče:
-ovo mjesto će se zvati Lepoglava, po ljepoti moje kćeri koja je na današnji dan progovorila!
Tek tada otpočne pravo veselje. Vrane netragom nestadoše, a nebom su počeli kružiti jastrebovi pridruživši se kliktanjima sveopćem veselju. I dan danas oni se gnijezde na tom brdu, a kapela svetog Ivana zamijenila je stari zamak. Gdje je nestala vještica, ne zna se; a možda to i nije bila vještica nego plemenita vila kojoj i sad utiremo puteljke našim lijepim šumama.
    
     Dragi čitatelju,
ako pomno razgledaš okoliš oko kapele svetog Ivana, sigurno ćeš pronaći pokoji zaostali kamen starog zamka. Ja sam ga pronašla kao djevojčica, nedugo nakon što su mi djed i baka ispričali ovu priču.

Tekst i crtež: Jasminka Pečevski