PRIČA IZ KROŠNJE STAROG HRASTA

Psst! Ispričat ću ti priču koju šumi stari hrast.

Čuj....            

Jednom davno šetala šumom Sunčana, najljepša kćerka zmaja, kralja Strašnoglava.

Zamisli, bila je ljudsko biće, sjajna i blistava kao zraka sunca.

Saplela se jednog dana njena kosa u granu mladog hrasta, saplela i zasjala. Zasjala u granju, ali zasjala i u oku razbojnika , strašnog, jakog ali začudo prekrasnog Zlatovida. Došao on do hrasta, uhvatio zlatnu nit i ne pušta je. Kako da je pusti kad je zlatna? I odjednom ugleda lice prekrasno, mlado, čarobno kao ogledalo.

„Vučeš me za kosu!“, zajauče princeza i utopi svoj pogled u razbojnikovom.

„Tvoja kosa?“, a ja mislio – zlato. „Budi mi ženom. Od tebe ću kosu otimati, od tebe ću ljepotu uzimati, od tebe ću radost ubirati, a trebi će sve to opet ostajati.“

Dogovoreno. Ali - pojavi se zmaj. Otkuda zmaju kćerka ljudsko biće? Samo priče znaju.

Pojavi se zmaj. Zagrmi pred razbojnikom, ne da on kćerku svoju.

„Proklet da si, razbojniče! Najveće blago moje ti da mi otmeš! Kćerka da mi bude žena razbojniku?“

„Ne mogu biti drugo nego što jesam. Ali sve što ukradem njoj ću i tebi darivati.“

Razljuti se zmaj. Prorekne kletvu: „Bit ćete muž i žena onako kako sunce i vjetar svoju ljubav ispredaju.“

Nestade kćerku mu, nestade razbojnika.

I odonda uvijek kad sunce zasja, a vjetar zapuše, u šumi u hrastu ljube se i šapuću razbojnik i princeza. Gdje su? Kose njene zlatne k'o niti se u sunčanim zrakama kroz krošnju raspredaju, a vjetar ih neprekidno otima, sapliće, uvija i miluje: vjetar razbojnik i princeza Sunčana.

                                                                            Leonard De Lai