VRATA DAVNO ZABORAVLJENE BAJKE
Obuzima me sjeta. Dugi su i samotni zimski dani u kojima su tišina i šutnja prekrile moje grane. Nijedan listić nije se zadržao na meni da u strunama vjetra priča moju priču...
Dan je bio topao, sunčan i razigran. Pčele, bubamare i mnoge sitne bubice vrvjele su po mojim cvjetovima i listovima. Strahimir i ja bili smo najraskošnija stabla u školskom dvorištu. Mladi i vitki pružali smo grane jedan prema drugome. Naše je svježe, zeleno lišće šaputalo u vjetru. Ponekad bi pjevušilo i pjesma prijateljstva ispunjavala je školsko dvorište. Možda nas je baš zato izabrao vjetar da u našim isprepletenim krošnjama sakrije tajnu vila o skrivenoj zemlji bajki kojoj samo mašta i toplo, iskreno srce otvaraju vrata. Nevidljive, lepršave i nježne, vile je donio vjetar i nastanio u našim krošnjama. Kada bi djeca ušla u školsko dvorište, vile bi otvarale vrata svijeta bajki i uz šumor našeg lišća djeca bi veselo ulazila u svoje učionice. Život mi je postao dio bajke stvaranja dobrote, radosti i sreće. Tog istog proljeća došli su neki ljudi koji su zaboravili maštati, pa im vile nisu mogle otvoriti vratašca svijeta bajki. Tužan je bio taj dan. Tužan je tmuran i siv postao taj dan. Pogledali su u mene i rekli: "Ovo stablo uopće se ne uklapa u školsko dvorište... i štoviše, potpuno se ispreplelo sa stablom do njega." Vjetar je utihnuo, vile su se nevidljive i bespomoćne stisnule uz lišće, a moje su se grane od tuge povile. Uskoro su došli radnici, izvadili su moje korijenje iz zemlje i donijeli me tu u sam kut, gdje nikome neću smetati. Prošle su mnoge godine i postao sam naboran, hrapav i grbav. Vile me više nisu posjetile, a tko zna bi li ih više i mogao prepoznati. U ovom zaboravljenom kutu moja je uzaludna čežnja uništila moju maštu. Godinama sam gledao prema Strahimiru i djeci koja bi mu prilazila. Godinama sam želio biti dio te surovo prekinute priče. Sada kada je zima ponovno ogoljela moje grane čekam i tugujem. Čekam prve zrake sunca, prve znakove proljeća. Tada će moje mlado lišće šumom vjetra dozivati vile. Znam da će jednog dana doći. Nevidljive, lepršave i nježne proći će kroz moju krošnju i mada se neće zaustaviti vratit će me na trenutak svijetu kojem sam nekoć pripadao...
Neobičan je žamor obuzeo školsko dvorište. Djeca su se u grupama sakupila oko raštrkanih stabala. Veseli i razigrani stali su pred mene, pričaju o meni i nešto bilježe. Druga grupa zapisuje nešto o Strahimiru. Osjećam prisustvo vila. Netko im pomaže otvorili skrivena vrata. Strahimir je ponosno podigao grane kao da me želi dohvatiti. Preplavljuje me sreća. Opet sam dio davno započete bajke. Djeca iz školskih klupa vratila su život našim krošnjama, jer svojim toplim srcem iskreno vjeruju. Iza otvorenih vrata čeka nas svijet kojem pripadamo.
Eleonora De Lai
