"Samo gordi jablan liščem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira."
(Antun Gustav Matoš)
Daleki oblak nebom putuje. Veče je. Tamna, zastrašujuća. Osjećaš li miris tišine? Lišće je prekrilo staze mokre od kiše. Pogledaj staru kuću iza velikog brda. Netko stoji, motri kako crni mjesec nebom caruje. O čemu li razmišlja? Lice mu je blijedo, tanko poput boje kišom ispranog lista. Visok je i tajanstven, taj čuvar zaboravljenog dvorca. Tišinu lomi lavež psa, huk sove, lepet šišmišovih krila. Osjećaš li samoću što te obuzima? Jeza i hladnoća prolaze mojim rukama. Nada mnom kroz tamu pružaju se sive, gole grane stabla i onako nijeme u mraku plaše me. Crkveno zvono iz daljine vraća me nepoznatoj kući i njezinom čuvaru. Tamo je. Stoji, ali se njiše. Ne! To nije čovjek! Razabirem obrise krošnje: jablan. Njegove uzdignute grane, isprepletene u visinu samotno i dostojanstveno pale lući zvijezdama. U tmini jesenje večeri čujem stihove Matoševih pjesama...
Eleonora De Lai
