Bio je pun entuzijazma, elegancije i prilagodljivosti, a nije mu nedostajalo ni pristojnosti. Pa iako je tako imao sve vrline koje bi jedan hobit mogao imati nikako se nije mogao odlučiti: „Što ću jesti za doručak?" Noćima bi ga morila svakakva pitanja , a jedno od njih je uvijek bilo u vezi s doručkom. Kada bi se napokon odlučio, ujutro bi se predomislio i tako su mu prolazili dani puni zanosa , promatranja i razmišljanja. Zanesen nostalgijom promatrajući potoke, uputio se u smočnicu i pogledao unutrašnjost. Neko vrijeme je gledao svu tu hranu koju je prikupio, a onda se zabrinuo: „Što ću sada, pa zar ću ostati gladan?" Tu je toliko hrane, a ja se ne mogu odlučiti što ću pojesti. Kakve li štete!" Spazivši pekmez od šljiva u svojim rukama, skinuo je poklopac sa posude i i hitrim potezima namazao pekmez na kruh prepečenac. Neugodno se iznenadio kad se sjetio da je zaboravio posušiti bazgu , te da neće moći popiti topli čaj sa finim medom od akacije ili od bora. „No rado bih kušao i sa medom od kestena", pomislio je. Popio je svježe mlijeko , te je u svoj mali čamčić ubacio vesla i otplovio niz Srebrotok.
Bio je toliko umoran od svih pitanja koje si je postavio , da je zaboravivši da se nalazi u čamcu, zaspao čvrstim snom.
Probudio se duboko u noći ploveći mirnim tokom potoka Srebrotoka. Ljuljajući se lijevo – desno odlučio je još malo drijemati. „Možda kroz to vrijeme svane jutro" , pomislio je i nastavio spavati. Neko vrijeme se tako njihao i mirno plovio, sve dok nije udario u nisku stijenu , što se bila nadvila nad čamac, barem si je tako protumačio, jer je jutro dana ugledao držeći se za korijen stabla i plutajući na odlomljenoj dasci uz rub neke močvare. Pomislio je: „Možda me je struja Srebrotoka odvukla u neki zakutak njegovog toka ? Moram pronaći Srebrotok prije mraka da se mogu vratiti kući. No, gdje li sam?"
Lutao je šumom, morila ga je glad ali se nije na to obazirao. Od trosatnog trčanja već je bio ožednio. Znao je da mora proći pokraj rijeke Sveznadar, a da je ne okusi, jer bi ga otrovala. Ona teće iz Maglenog gorja sve do Beltinghonea i do Fallanthorna, tamo presušuje, no nastavlja tok Srebrotoka. Već je bio mrkli mrak kad je prešao granicu Belltinghonea te se zaputio u Rosnu šumu. Lutao je šumom pokraj rijeke Sveznadar sljedeći kamenitu stazu staru preko 700 godina. Ponegdje su se mogla vidjeti oronula i stara srušena stabla, uz kamenito dno rijeke rasla je mahovina pomiješana s nekim divljim biljem. Tražeći nešto za jelo stigao je do Tirkiznog mosta , ali ga je prizor iznenadio: most je bio polomljen.
Ježio se od same pomisli na to .... (nastavlja se)