Djelić neba će zauvijek ostati moj.
I djelić zemlje će zauvijek ostati moj.
I trava koja će rasti na mom grobu bit će moja.
I ja ću biti njezina.
I ja ću biti ona.
Njenim žilama teći će moja krv.
Bit ću trava.
Zazelenjet ću pod mirisavom jasikom,
prosuti svoje vitke vlati otežale biserjem rose.
Zazelenjet ću sred šume,
među pupovima,
među leptirima,
među pticama koje će pjevati
nad grobom nepoznatog pjesnika
i kljuckati travu s njegovog humka.
Bit ću trava,
izniknut ću nad vlastitim tijelom,
ispiti vlastito tijelo,
oči, ruke, meso i
tužne ću kosti svoje sakrivati
u svom zagrljaju.
Prolazit će godine neosujećenog mira...
Doći će neki pjesnik,
Zagledati se u nepoznati grob
I pomisliti:
„ Divna, rosna trava....
Mora da ovdje često obitavaju pjesnici!"
I napisat će pjesmu o meni,
Pjesmu o pozlaćenoj travi.
Bukovec Anica
