O narodnoj nošnji iz Klenovnika se malo toga zna ali ona je bila jako lijepa i udobna za nošenje.
Domaće platno se izrađivalo od lana i konoplje.
Da bi se dobila nit (preja), kodelja se prela preko kolovrata.
Preja se namakala u vodi s pepelom te sušila.
Da bi nošnja bila lijepa trebalo je preju izbijeliti a to se radilo tako da se stavila u kipuću vodu u koju se miješao pepeo.
Sada je preja bila spremna da se tkaje u lijepo bijelo platno.
Prema ispovijedi žena koje su nosile narodnu nošnju ona ima povijest oko 200 godina.

Na slici (1) je Učiteljica Anica Friščić i učenice Ljubica Kolarić, Zlatica Pavlina, Katica Evačić, Ana Lukavski i Zdenka Lukavski .
One su bile učenice osnovne škole Klenovnik ,slika (6), koja je bila iznad današnjeg nogometnog igrališta.
Učiteljica Anica Friščić je rodom iz Karlovca.
Kada je došla raditi u osnovnu školu odmah se zaljubila u našu nošnju te organizirala učenje narodnih plesova u zadružnom domu.
Najčešće su plesale i pjevale pjesmu: Seljančica malena.

Na slici (3) su Marija Lukavski,Juraj Lukavski i Marija Fotez.
Marija Lukavski koja se nalazi lijevo na slici je nosila nošnju koju su nosile žene a Marija Fotez je nosila nošnju koju su nosile djevojke.
Razlika se vidi po rukavima. Žene su nosile duže rukave a djevojke kraće.

Na slici (4) su Ana Lukavski i Zdenka Lukavski .

Stara škola je na slici (6) koja je nažalost srušena zbog dotrajalosti i nedostatak novca za kompletnu restauraciju. To bi trebala biti pouka da treba čuvati stare objekte,starine i običaje.

Slike su slikane 27.05.1956 godine.

Autor teksta i slika: Josip Solina

Pošta u bivšoj općini Ivanec je počela sa radom 9.06.1914 godine.
Od tog vremena poštu je iz Ivanca u Klenovnik prevozio konjskim zapregama Blaž Car.
Tada se njegovo zanimanje zvalo listonoša.
Nakon nekog vremena počela je sa radom u Klenovniku je 1950 godine.
Nalazila se u zgradi gdje je poslije bila trgovina „Šoštar“ a sada je privatna kuća.
Poslije se preselila u zgradu gdje se sada nalazi.
Prvi poštar je bio Pavičić Ivan a Marija Kireta je bila prva poštarica a druga je Marija Kanižaj.
Treća je Doroteja Srednoselec koja je počela je raditi 1965 godine.
Iste te godine počeo je sa radom i poštar Marko Oštarjaš.
Zajedno su radili nekoliko desetljeća tako da su postali ikone Klenovničke pošte za koje svi znaju i poštuju.
Juraj Lukavski je rođen 1910 g. umro 1984 g.
On je bio poštar prije Marka Oštarjaš.
Tada je to bilo teško zanimanje jer se sva pošta prenosila pješice.
Pošta se nosila se po vrućem ljetu,kišnoj jeseni te proljeću i hladnoj zimi.
Iako je to bio mukotrpan posao on ga je obavljao sa voljom i veseljem.
Na svaka vrata na koja je pokucao,svaku vrata koju je otvorio je učinio sa smiješkom.
Nisu sva pisma bila vesela kao za Božić,bila su i tužna.
Ali on je uvijek znao kako umiriti čovjeka kojem donio lošu vijest.
Bio je i hrabar jer trebalo je mnogo hrabrosti dostavljati ljudima poštu koji su imali pse a nisu bili na lancu.
I danas je problem sa psima ali sad barem mogu pobjeći na motoru što se onda nije moglo.
Poštar je zahtjevno zanimanje koje treba poštovati!

Selo Šarki se nalazi jugozapadno od Klenovnika. Prirodni izvor ga dijeli na gornji i donji Šarki.
U donjem selu su dva domaćinstva koja su bila poznata i cijenjena po svom radu,znanju i umijeću.
Prva zanimljiva osoba bio je Šarko Stjepan. On je radio u tvornici Zagorjeplet. Tada je tvornica bila uspješna po poslovanju i prodaji namještaja od bambusa. A Stjepan je bio jedan od najboljih radnika. Znalo se da radi s voljom i obavlja posao kvalitetno. Takav je bio u slobodno vrijeme,kada je pomagao mještanima. Bio je čovjek hrabrog duha i čvrstog karaktera . Kada je netko došao u probleme uvijek su njega pitali za savjet a on je vrlo rado pomogao.
Ali jednog dana tvornica je došla u probleme. Privatizacijom je propala. Najžalosnije je što je prvi dobio otkaz a kao što je sam rekao:"Pošto sam najbolji radnik trebao bi zadnji dobiti otkaz". Ispostavilo se da je bilo baš suprotno. Došla su vremena kada se ne vrednuje pošten rad i trud. Sada je tvornica javno ruglo. Umjesto da se otkupi i prenamjeni za obrtnike početnike koji nemaju svoj radni prostor.
Druga zanimljiva osoba bio je Vuglovečki Jura. On je izrađivao korpice,cekere,koševe za lišće. Korpice su se izrađivale od slame a cekeri (torbe) od komušine (listovi kojima je omotan klip kukuruza). To su proizvodi od prirodnog materijala stoga ne zagađuju okoliš a lijepo su stajale damama koje su ih nosile. Nažalost kako su Jura i njegova žena Ljubica umrli tako je umro i njihov starinski zanat. Što je velika šteta jer bi zanat mogao živjeti i u današnje vrijeme. Osim toga puno je ljepše vidjeti damu sa cekerom nego sa vrećicom.

Selo Mustafi se nalazi zapadno od Klenovnika uz potok Plitvice.
U njemu žive tri kućanstva. Jedno kućanstvo se posebno ističe po svojoj povijesti a to je obitelj Plahinek. Imali su obrt a bavili su se mlinarstvom. Njime su se bavili dvije generacije. Započeo je Stjepan a nastavio njegov sin Izidor. Nažalost obrt su morali zatvoriti 1976 g. zbog pojave električnih čekićara. Više nije bilo potrebe za vodenim mlinovima kad su ljudi mogli doma si napraviti šrot (mljeveni kukuruz) a brašno su kupovali u dućanima.
Stjepan Plahinek koji je rođen 1914 g. ,prije 100 godina,bio je uvažen građanin. Osim što je bio obrtnik ujedno je obavljao dužnost kao Porotnik na sudu u Ivancu i kao vijećnik u općini Klenovnik,tada podružnica bivše općine Ivanec.
U ono vrijeme su se gradile u Klenovniku tvornice,zgrade,putovi,mostovi i puno toga još, a danas ništa. Živimo u vremenima kada se gasi sve što se prije gradilo. Da li su se ljudi promijenili ili su takve okolnosti ostaje da vidimo.
Mnogo ljudi se bave različitim hobijima,pa bi bilo dobro da se mogu razviti u obrte. Od njih bi imali koristi pokretači obrta,građani pa i općina. Da bi se to pokrenulo treba ljude educirati te im dati neki poticaj da uzmu zamah da stanu na svoje noge. Imamo puno starih drvenih građevina koje bi se mogle urediti te prenamijeniti za turizam.

Na Veliku Subotu je običaj da se pali uskrsni krijes – vuzemnice pa je tako i u Klenovniku.
Neki su napravili manje „lažne vuzmenice“ koje se zapale kao prave kako bi isprovocirali promatrače iz drugih sela ili zaseoka da prije njih zapale svoju. Tako bi njihova duže gorjela.
Vuzemnice su gradili tako da se zabije u zemlju oveći kol,pa su oko njega naslagali jelovinu, smrekovinu, šiblje i granje, kukurozovinu i oblikovali oveći stožac.
Običaj je da ovakve vatre (vazmeni ognji) pale,kad je goristajenje (uskrsnuće).
I mi slavimo Isusovo Uskrsnuće.

Sretan Uskrs!

Selo Cerje se nalazi zapadno od Klenovnika.
Nekada je bilo poznato po muzikašima koji su bili Čus,Jaebec i Tišec.
Čus i Jaebec su bili susjedi.
Kao mali klinci smo znali zezati Čusa te mu raditi koje kakve nepodopštine.
Ali jednog dana smo razgovarali o životu te nam je prepričavao svoj život.
Pripovijedao nam je o sudjelovanju u drugom svjetskom ratu.
Tada smo čuli mnoge zgode i nezgode a nama su se zjenice širile te si mislili „kakav je on frajer bio kada je bio mlađi a mi ga znamo samo kao starca“.
Selo se dosta promijenilo,izgrađene su nove kuće a neke stare u obnovljene.
Ima 14 domaćinstava a vjerojatno će biti i više jer ima dosta mladih parova koji planiraju izgraditi svoj dom.

Selo Njegači se nalazi zapadno od Klenovnika.
Nekada je bilo poznato po tišljaru (stolar) Žiga,koji je izrađivao stolice,stolove,štilove za sjekire te još mnogo toga od drva.
Uz potok je nekada bio i mlin na vodu.
Kod njega je posebno što voda nije padala na kotač već je išla ispod kotača.
Za to je bilo potrebno napraviti branu.
Pošto je nivo vode bio dovoljno visok,mnogi mještani su se dolazili kupati.
Nažalost mlin je propao prije 50 godina.
Mlina se danas samo sjećaju stari ljudi

Danas je prvi dan proljeća.
Ali kad malo pogledamo kako je šuma prošla ove zime.
Vidimo da je ostavila mnoge rane nad drvećem.
Mnoge grane su otkinute a i srušena stabla.
Čak ni veliki moćni hrast nije izdržao.

Da je proljeće stiglo dokazuje nam i šuma koja se polako budi.
Pupoljci cvatu u bijele cvjetove oko njih se okupljaju pčele da opraše stablo.
Pritom nisu zaboravile cvijeće zimzeleni.