Prilaziš u mirisno jutro,
mahovinom i travom zelenom
okruženom bunaru.
Vjedro uzimaš. Uz škripu
koluta odvrčeš lanac,
vjedro u dubinu puštaš.
Zveket, potmuli tutanj
udaraca o okruglu betonsku stijenku
i pljusak uz mreškanje
u dubini dok vjedro tone,
tone.
Težina uhvaćene vode.
Zamah u zakretanju ručke.
Zadovoljstvo u privlačenju
hladne izvorske vode.
Hvataš u šaku i ispijaš
bistre biserne kapi.
Osvježen, gledaš u otvor
iz kojeg si
vodu izvukao.
U dobini tvoj
lik.
Smiješi se
ako se smješiš,
mršti se ako se mrštiš,
tužan je ako si tužan;
u vodi namreškanoj,
vodi živoj,
lik tvoj svjetluca,
pleše razigran u sitnim
strujanjima vala.
Hoćeš li baciti novčić
za sreću?
Sreću izvučenu
iz dubokih sakrivenih
žila zemaljskih,
iz svih kišnih kapi upijenih
i spojenih ispod grumenja
gdje su se srele.
Blistaš od vode izvorske,
blistaš od snage zemaljske
blistaš od ljubavi predane.
U dlanu držiš vodu,
držiš dušu moju.
U svemu tome
taj bunar sam ja.
(Anica Bukovec)
