Voljela sam te.
Volim te.
Voljet ću te.
Voljela sam te.
Volim te.
Voljet ću te.
Voljela sam te.
Volim te.
Preboljet ću te.
Ne.
Neću te preboljeti.
Uvijek ću te
voljeti.

(Anica Bukovec)

Ljubav na prvi pogled,
ljubav na prvu riječ,
ljubav na prvi osmijeh,
mi odavno znamo se već.
Još prije svijeta
i prije snova
bila je negdje
ljubav ova.
Skrita i čista
k'o rosa kada blista,
k'o sunce kada grije,
k'o kad se dijete smije.
I nikada slađa
i nikada blaža...
Ljubav na prvi pogled,
ljubav na prvu riječ,
ljubav na prvi osmijeh,
mi oduvijek znamo se već.

(Anica Bukovec)

Sjalo je sunce,
kopnio je snijeg,
u žutom sjaju
išli smo niz brijeg.
Za nama je voda klizila
po blatu,
htjela nas je stići...
puhao je vjetar topao
i lak...
Kuda smo htjeli ići?
Sjalo je sunce,
kopnio je snijeg...
u žutom sjaju
išli smo niz brijeg.

(Anica Bukovec)

Danas neću popravljati svijet,
danas ću popravljati sebe.
Šutjeti ću. Nikog neću slušati,
osim sebe samu.

Duboko u mislima sama sa sobom
preispitati ću svaki atom sebe.
Svoja djela, osjećaje, želje,
svoje postupke i riječi.

Nikoga neću osuđivati,
nitko neće doprijeti
do mene osim mene
same.

I kada sve posložim
i potpuni mir zavlada sa mnom
prepoznati ću što mogu više.
Danas neću popravljati svijet
danas ću popravljati sebe.

I ako svatko danas malo,
bar malo popravi sebe
u svijetu će se bar na trenutak
svijetliti luč dobrote.

Anica Bukovec, 25.11.2918.

Soni sam za tenku špagu v dvorišče
dovlekla.
Na pragu sam pocupkala,
z Batinih škornji snieg otresla.
Z merzlim rukomi vrata sam od gonjka
odškrinula,
za kvaku se držeči ozula se i z obuče stresla
zljepljeni snieg. Odmotala sam nuče s mokrih
i spemeržnjenih nog i onak bosa požurila
se k toplem šporetu da ih v rol porinem.
„Nejdi mam v vročino bo te noftalo. Hodi da ti
spretrljam noge i roke."
Merzli radijator. Zimske jutre.
Vuni je ralica ostrugala snieg z briega, ostal je goli asfalt.
Nije to više ma šodrana cesta v zime pona sniega i dece.
niti hiža onakva v kakve sam rasla.
„Kom si se zagledala? Ideš?"
„Idem. Idem dalje. Nečeg sam se zmislila."
Nečeg, ko greje navek, pa i unda
da su i radijatori merzli.

Anica Bukovec

Nisam više brod u oluji,
oluja sam iz koje nema izlaza.
Nisam više prolaznik ispod lavine,
lavina sam koja zatrpa svakog prolaznika.
Nisam više usamljenik na ravnici koju para munja,
munja sam koja sprži svakog usamljenika.
Nisam više očajnik u vrtlogu vihora,
vihor sam koji uguši svakog očajnika.
Nisam više srna u bijegu...
Lovac sam koji će ustrijeliti uplašenu srnu.
Nisam više...
Sada sam:
oluja koja nikada neće uzburkati more,
lavina što se nikada neće obrušiti,
munja koja nikoga neće opeći,
vihor koji nikada neće zapuhati....
lovac koji nikada neće zapucati...
postala sam...
jeziva prijetnja
i čuvarica svoje ljubavi.
Anica Bukovec (Objavljeno u zborniku „Hod se nastavlja" - 2018.)

„Treba se some mujne pomeknoti
grane raširiti, sonce dosegnoti!"

I drevo se razraslo, šiblje preraslo
nad pot se nadvilo
vu toplini dneva srečno bilo.

„To drievo sakom smeta,
tu nad potem nemre biti,
do korena ga treba otpiliti!"

Vu tmici kraj pota panj muči.
O soncu senja, čez ternje
vu nebo gledi.

Z korena mladu šibu tira
k potu ju zvija

i

treba se još some mujne pomeknoti,
grane raširiti
sonce dosegnoti...

(Objavljeno u „Senje u meteori 2017.")

Svojimi rukomi štela bi na nebo zviezdu desti;
putniku zgubljenom v tmici pot da svietli.

...Pa grumenje po zemlji pobiram,
rosom i dežđom ga spiram.
Mesečinu vu njega mečem,
sončeve niti čez njega spliječem.

Z križa življenja vieru bom vu njega dela,
z bieloga dneva svietlost bom zela,
v duši svoje luč bom vužgala
i zviezdu vu nebo poslala...

V zviezdanom nebu da slobodna leti
i meni zgubljenoj v tmici pot da posvietli.

Anica Bukovec (objavljeno u zborniku „Draga domača rieč 2017.")

Z staroga korena
mladi koren snagu vleče.
Na staromu korenu se slabejšem
koren mladi rasti neče.
. . .
Presadi mladicu
i korenje razdvoji.
Som nek se mladi koren hroni.
Z zemlje nek srče se ko mu treba
staromu korenu serce nek prikloni.
. . .
Za granama sprepletenim dva dreva rastu,
jeden i drugi vu zelenem listju
Korenjem glibokim sok življenju piju
Koren uz koren, stari i mladi
jeden drugome na ponos i diku.

Anica Bukovec

(Objavljeno u zborniku – književni natječaj „Pod murvu, na Krče 2017)

Kroz pukotinu vremena
Prilazim ti.
Ispred nas postavljam
Zid
Da ne gledam
Što desilo se sutra.
Tu je naše carstvo sreće:
U treperenju trenutaka
Koji ne prolaze.
Samo ponekad odlazim –
Kroz pukotinu....
I ponovno se vraćam...
U čudesnoj sveprisutnosti odlaženja
Mi živimo tvoj posljednji dan.

Anica Bukovec (Objavljeno u zborniku „Hod se nastavlja" 2017.)