Bio je pun entuzijazma, elegancije i prilagodljivosti, a nije mu nedostajalo ni pristojnosti. Pa iako je tako imao sve vrline koje bi jedan hobit mogao imati nikako se nije mogao odlučiti: „Što ću jesti za doručak?" Noćima bi ga morila svakakva pitanja , a jedno od njih je uvijek bilo u vezi s doručkom. Kada bi se napokon odlučio, ujutro bi se predomislio i tako su mu prolazili dani puni zanosa , promatranja i razmišljanja. Zanesen nostalgijom promatrajući potoke, uputio se u smočnicu i pogledao unutrašnjost. Neko vrijeme je gledao svu tu hranu koju je prikupio, a onda se zabrinuo: „Što ću sada, pa zar ću ostati gladan?" Tu je toliko hrane, a ja se ne mogu odlučiti što ću pojesti. Kakve li štete!" Spazivši pekmez od šljiva u svojim rukama, skinuo je poklopac sa posude i i hitrim potezima namazao pekmez na kruh prepečenac. Neugodno se iznenadio kad se sjetio da je zaboravio posušiti bazgu , te da neće moći popiti topli čaj sa finim medom od akacije ili od bora. „No rado bih kušao i sa medom od kestena", pomislio je. Popio je svježe mlijeko , te je u svoj mali čamčić ubacio vesla i otplovio niz Srebrotok.
Bio je toliko umoran od svih pitanja koje si je postavio , da je zaboravivši da se nalazi u čamcu, zaspao čvrstim snom.
Probudio se duboko u noći ploveći mirnim tokom potoka Srebrotoka. Ljuljajući se lijevo – desno odlučio je još malo drijemati. „Možda kroz to vrijeme svane jutro" , pomislio je i nastavio spavati. Neko vrijeme se tako njihao i mirno plovio, sve dok nije udario u nisku stijenu , što se bila nadvila nad čamac, barem si je tako protumačio, jer je jutro dana ugledao držeći se za korijen stabla i plutajući na odlomljenoj dasci uz rub neke močvare. Pomislio je: „Možda me je struja Srebrotoka odvukla u neki zakutak njegovog toka ? Moram pronaći Srebrotok prije mraka da se mogu vratiti kući. No, gdje li sam?"
Lutao je šumom, morila ga je glad ali se nije na to obazirao. Od trosatnog trčanja već je bio ožednio. Znao je da mora proći pokraj rijeke Sveznadar, a da je ne okusi, jer bi ga otrovala. Ona teće iz Maglenog gorja sve do Beltinghonea i do Fallanthorna, tamo presušuje, no nastavlja tok Srebrotoka. Već je bio mrkli mrak kad je prešao granicu Belltinghonea te se zaputio u Rosnu šumu. Lutao je šumom pokraj rijeke Sveznadar sljedeći kamenitu stazu staru preko 700 godina. Ponegdje su se mogla vidjeti oronula i stara srušena stabla, uz kamenito dno rijeke rasla je mahovina pomiješana s nekim divljim biljem. Tražeći nešto za jelo stigao je do Tirkiznog mosta , ali ga je prizor iznenadio: most je bio polomljen.
Ježio se od same pomisli na to .... (nastavlja se)

Kriesnice sa v noči lovila.
Z lampicom za njimi svietlila.
Med njimi sam kolo vodila.
V tmici i soma sam kriesnica bila.
                (pjesma nagrađena na natječaju Draga domača rieč 2008.)

                                                      Eleonora De Lai

VISINE

Z gniezda je otprhnul,
Visoko se vinol,
A po času naze
Na drevo se vrnol.

„Pojdi z menom ,drevo“
-ptiček mu veli-
„i dalje od te hoste
nebo se plavi“

„Pojdi z menom ,drevo“
-ptiček mu veli-
„i dalje od te hoste
potok žubori

Pojdi z menom ,drevo…“

Drevo se zanjiše,
stiha zašumi:

„Med granjem ovim
tu si zrasel ti.
Krila su ti jaka,
za svietom leteti.
De ti serce oče
tom si gniezdo svi.

Nemrem z tobom iti…

„Pojdi z menom ,drevo“
-ptiček mu veli-
„i dalje od te hoste
nebo se plavi

Pojdi z menom ,drevo…“

Drevo se zanjiše,
stiha zašumi:
„Nemrem z tobom iti,
korenje me drži“

Anica Bukovec
Ivanec

Proljeće

Ružičasti snijeg pada s grana,

Kroz miris cvjetnog jorgovana.

Umjesto vlažnog, mek je, topao...

Gle jedan cvijetić u potok je pao.

                                            Možda uz žubor vode odteće

                                         U neko novo proljeće?!

                                   Anica Bukovec

          Proljeće u meni je već

                (pjesma trave)

          U rosi se probudih jutros,

          Sva zelena i puna sebe

          I osjetih kroz žile sok mi

          I topli i hladi i zebe.

          I osjećam već sunce grije

          I tanke mi vlati zlati...

          Oh pustite me, ja sam trava

          I ništa drugo neću znati!

                                     Anica Bukovec

SUZOTHORN WEILLENDILL

(roman u nastavcima)

Vjerojatno je razumljivo da hobitima kuće nisu naličile na kuće u kakvima su živjeli ljudi, valjda zbog toga što su ljudi nanijeli nepravdu legendarnom svijetu hobita, svestranim patuljcima, te miroljubivim vilenjacima iz Rosne Šume.

Kuće su im naličile na hodnike u brežuljku sa mnogo, mnogo prostorija, dok su izvana brežuljci imali vrata.

Suzothorn je imao otvor na brežuljku kao vrata sa zlatnim okvirom (štokom), sa srebrom ispisanim imenom na sredini vratiju:

„Suzothorn Weillendill“

Bijaše to jednog jutra, posve običnog, ali i neobičnog za (hobita) Suzothorna, jer za njega svako jutro provedeno u njegovom rodnom selu Fallanthornu bijaše svježe i bistro kao i potoci što teku pokraj njegove kuće.

Probudivši se u svom krevetu poslije duge, hladne i bijele zime ustao je iz svog malog krevetića, ne većeg od pola lopate i izašao udahnuti svježeg zraka .

Ugledavši bistrinu potoka Srebrotoka, poželio se odmah umiti i osvježiti u njegovoj hladnoj vodi. Umivao se u bistrom potoku, što je izvirao iz visokog gorja na početku vijugavog klanca na izlazu iz Oreandrilla, kraljevstva vilenjaka, te je opazio jezero čišće i bistrije nego što je ikad postojalo i proplanke, koje je prepoznao po zelenim jasenima i raznobojnom cvijeću: divljoj ruži, narcisi, ivančicama, tulipanima, djetelini, tratinčicama, a opazio je i žitnice, rascvjetane voćke u voćnjacima, od kojih su neke čak već i imale plodove, te vrtove pune začina i čajeva.

Toliko se zanio promatranjem okolnih jezera , potoka i slapova, slušao je šumorenje jasena i borova , pogledom je pratio kukce i razne ptice što lijetahu nad njime, da je umah zaboravio na glad koju je osjećao kad je ustao iz kreveta. Iako je bio pun entuzijazma, elegancije i prilagodljivosti...

                                                                                 ..... nastavlja se.......................

                                                                                                                           Leonard De Lai

Nebo i zemlja bijahu stvoreni: more se talasalo među obalama, a ribe se igrale u njemu; u zraku su pjevale ptice na krilima, a zemljom vrvjele životinje.

U to vrijeme postanka svijeta svaka je vila imala svoj zadatak: Zvončica je pripremala utoćište za izgubljenu djecu u Nigdjezemskoj, Fata je čuvala ljude od zlih duhova, Kosjenka je bojala biljke, a Pana je bila zadužena za svijet gljiva. Trebalo je dobro znati sačuvati svaku vrstu gljiva. Kao i danas gljive su bile vrlo raznolike. Plijenile su svojim izgledom, ispunjavale su i proljepšavale svaku šumu. Kao što postoji najljepše cvijeće, najljepše drveće, najljepši ljudi, tako je postojala i najljepša gljiva: muhara. Svatko tko bere cvijeće, uvijek ubere najljepše, pa je tako i u šumi svatko želio ubrati najljepšu gljivu. Muhara je izdaleka svojom prekrasnom crvenom kapom s bijelim točkicama bila upadljiva svakom stvorenju: ljubiteljima gljiva, slučajnim prolaznicima, velikim i malim životinjama. A kako je samo bila ukusna ... Svatko bi ju u slast pojeo. Tko ju je jednom okusio, nije je se mogao zasititi. Muhare su naočigled nestajale. Što učiniti? Pana je bila bespomoćna, pa je zatražila pomoć od boga šume – Pana. Odlučeno je: Tko ubere muharu bez odobrenja Pana, bit će kažnjen i protjeran u šumske močvare. Prošlo je neko vrijeme, ljudi je bilo sve manje, šumskih životinja je bilo sve manje , muhara je bilo sve manje , a u močvarama se slavilo i pjevalo. Kazna očito nije bila dovoljno snažna da zaštiti muharu. Pan se naljutio na Panu: „Zašto si je stvorila tako lijepom? Mogla je biti obična i neugledna, a jednako ukusna i za sve bi je bilo dovoljno. Njena ju ljepota kažnjava“. Pana se također razljutila: „Gljive su već bile stvorene kada sam ja dobila zadatak da ih čuvam“. Složili su se u tome da zajedno moraju smisliti nešto pametno. Ako ih kazna nije naučila da ne diraju gljivu, već i u kazni uživaju, onda će ih gljiva sama podučiti!“ U potpunoj tišini, u mrkloj noći Pana je obišla svaku muharu i obavila svoj tajni zadatak. Ujutro je prišla prvoj budnoj ptici i šapnula joj: „Muhare su postale otrovne.“ Ptica je letjela šumom i pjevala: „Muhare su postale otrovne, muhare su postale otrovne, muhare su postale otrovne....“ Tko ju nije saslušao, a ubrao je i okusio muharu, pao je i nije se probudio.

Još dan danas muhare su ukras šumama, mame nas ali mi koji smo čuli ovu legendu nećemo se dati zavesti.

                                                                                                                                                Eleonora De Lai

U spomen na ivanečkog pjesnika, novinara, vrsnog poznavaoca ivanečkog govora i hrvatskog književnog jezika održan je susret rodbine, obitelji i prijatelja pjesnika pokojnog Franje Hrga. Nazočni pjesnici recitirali su stihove Franje Hrga i svoje stihove u duhu sjećanja na dragog prijatelja - između ostalog i prekrasnu haiku pjesmu Franje Hrga:_
...
Sunčano jutro
žedne mi oči piju
srebro iz rose.

Kosti su moje ovdje

U dubokoj jami zakopane.

Oči su moje zvijezde

U zviježđu sakrivene.

Usne su moje rosa u cvijeću,

Što nad humkom spava.

Ruke su moje visoka

Mokra trava.

Duša je moja pjesma,

Što me budi i sad

Kada mi se spava.

                           Anica Bukovec

Da se vu sebi zgubiš ,
a povuni se iščeš
da je prave vrieme
za te?
Življenje čez tebe
prehaja,
dneve mu brojiš...
za tobom ostalo bo
niš.
Da je prave vrieme za
za te?
Kak i si drugi, veliš,
i ti se žuriš.
Treba znati stati,
rožicu podišati,
soncu se veseliti,
srečen biti.
Unda i vrieme stone.
Dok v sreči, vrieme i ti stojite,
to je pravo vrieme za te.
Anica Bukovec (objavljeno u zborniku „Pod murvu na Krče", 2014.)

"Samo gordi jablan liščem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira."
(Antun Gustav Matoš)

Daleki oblak nebom putuje. Veče je. Tamna, zastrašujuća. Osjećaš li miris tišine? Lišće je prekrilo staze mokre od kiše. Pogledaj staru kuću iza velikog brda. Netko stoji, motri kako crni mjesec nebom caruje. O čemu li razmišlja? Lice mu je blijedo, tanko poput boje kišom ispranog lista. Visok je i tajanstven, taj čuvar zaboravljenog dvorca. Tišinu lomi lavež psa, huk sove, lepet šišmišovih krila. Osjećaš li samoću što te obuzima? Jeza i hladnoća prolaze mojim rukama. Nada mnom kroz tamu pružaju se sive, gole grane stabla i onako nijeme u mraku plaše me. Crkveno zvono iz daljine vraća me nepoznatoj kući i njezinom čuvaru. Tamo je. Stoji, ali se njiše. Ne! To nije čovjek! Razabirem obrise krošnje: jablan. Njegove uzdignute grane, isprepletene u visinu samotno i dostojanstveno pale lući zvijezdama. U tmini jesenje večeri čujem stihove Matoševih pjesama...

Eleonora De Lai