Raznesena

Ako me povedu tihe bespući

Ili me zora raznese

Ti više nećeš znati gdje sam,

A bit ću svugdje kraj tebe.

Opažat ćeš pogled moj

Na licu nekih stranih ljudi,

Osmijeh i šutnju

I znati nećeš:

Bit ću uz tebe uvijek.

I ti ćeš i dalje voljeti

Mojom ljubavlju i za mene.

                           Anica Bukovec

Povodom Valentinova pročitajte predivnu slikovnicu o ljubavi.

VRATA DAVNO ZABORAVLJENE BAJKE

Obuzima me sjeta. Dugi su i samotni zimski dani u kojima su tišina i šutnja prekrile moje grane. Nijedan listić nije se zadržao na meni da u strunama vjetra priča moju priču...
Dan je bio topao, sunčan i razigran. Pčele, bubamare i mnoge sitne bubice vrvjele su po mojim cvjetovima i listovima. Strahimir i ja bili smo najraskošnija stabla u školskom dvorištu. Mladi i vitki pružali smo grane jedan prema drugome. Naše je svježe, zeleno lišće šaputalo u vjetru. Ponekad bi pjevušilo i pjesma prijateljstva ispunjavala je školsko dvorište. Možda nas je baš zato izabrao vjetar da u našim isprepletenim krošnjama sakrije tajnu vila o skrivenoj zemlji bajki kojoj samo mašta i toplo, iskreno srce otvaraju vrata. Nevidljive, lepršave i nježne, vile je donio vjetar i nastanio u našim krošnjama. Kada bi djeca ušla u školsko dvorište, vile bi otvarale vrata svijeta bajki i uz šumor našeg lišća djeca bi veselo ulazila u svoje učionice. Život mi je postao dio bajke stvaranja dobrote, radosti i sreće. Tog istog proljeća došli su neki ljudi koji su zaboravili maštati, pa im vile nisu mogle otvoriti vratašca svijeta bajki. Tužan je bio taj dan. Tužan je tmuran i siv postao taj dan. Pogledali su u mene i rekli: "Ovo stablo uopće se ne uklapa u školsko dvorište... i štoviše, potpuno se ispreplelo sa stablom do njega." Vjetar je utihnuo, vile su se nevidljive i bespomoćne stisnule uz lišće, a moje su se grane od tuge povile. Uskoro su došli radnici, izvadili su moje korijenje iz zemlje i donijeli me tu u sam kut, gdje nikome neću smetati. Prošle su mnoge godine i postao sam naboran, hrapav i grbav. Vile me više nisu posjetile, a tko zna bi li ih više i mogao prepoznati. U ovom zaboravljenom kutu moja je uzaludna čežnja uništila moju maštu. Godinama sam gledao prema Strahimiru i djeci koja bi mu prilazila. Godinama sam želio biti dio te surovo prekinute priče. Sada kada je zima ponovno ogoljela moje grane čekam i tugujem. Čekam prve zrake sunca, prve znakove proljeća. Tada će moje mlado lišće šumom vjetra dozivati vile. Znam da će jednog dana doći. Nevidljive, lepršave i nježne proći će kroz moju krošnju i mada se neće zaustaviti vratit će me na trenutak svijetu kojem sam nekoć pripadao...
Neobičan je žamor obuzeo školsko dvorište. Djeca su se u grupama sakupila oko raštrkanih stabala. Veseli i razigrani stali su pred mene, pričaju o meni i nešto bilježe. Druga grupa zapisuje nešto o Strahimiru. Osjećam prisustvo vila. Netko im pomaže otvorili skrivena vrata. Strahimir je ponosno podigao grane kao da me želi dohvatiti. Preplavljuje me sreća. Opet sam dio davno započete bajke. Djeca iz školskih klupa vratila su život našim krošnjama, jer svojim toplim srcem iskreno vjeruju. Iza otvorenih vrata čeka nas svijet kojem pripadamo.

Eleonora De Lai

PRIČA IZ KROŠNJE STAROG HRASTA

Psst! Ispričat ću ti priču koju šumi stari hrast.

Čuj....            

Jednom davno šetala šumom Sunčana, najljepša kćerka zmaja, kralja Strašnoglava.

Zamisli, bila je ljudsko biće, sjajna i blistava kao zraka sunca.

Saplela se jednog dana njena kosa u granu mladog hrasta, saplela i zasjala. Zasjala u granju, ali zasjala i u oku razbojnika , strašnog, jakog ali začudo prekrasnog Zlatovida. Došao on do hrasta, uhvatio zlatnu nit i ne pušta je. Kako da je pusti kad je zlatna? I odjednom ugleda lice prekrasno, mlado, čarobno kao ogledalo.

„Vučeš me za kosu!“, zajauče princeza i utopi svoj pogled u razbojnikovom.

„Tvoja kosa?“, a ja mislio – zlato. „Budi mi ženom. Od tebe ću kosu otimati, od tebe ću ljepotu uzimati, od tebe ću radost ubirati, a trebi će sve to opet ostajati.“

Dogovoreno. Ali - pojavi se zmaj. Otkuda zmaju kćerka ljudsko biće? Samo priče znaju.

Pojavi se zmaj. Zagrmi pred razbojnikom, ne da on kćerku svoju.

„Proklet da si, razbojniče! Najveće blago moje ti da mi otmeš! Kćerka da mi bude žena razbojniku?“

„Ne mogu biti drugo nego što jesam. Ali sve što ukradem njoj ću i tebi darivati.“

Razljuti se zmaj. Prorekne kletvu: „Bit ćete muž i žena onako kako sunce i vjetar svoju ljubav ispredaju.“

Nestade kćerku mu, nestade razbojnika.

I odonda uvijek kad sunce zasja, a vjetar zapuše, u šumi u hrastu ljube se i šapuću razbojnik i princeza. Gdje su? Kose njene zlatne k'o niti se u sunčanim zrakama kroz krošnju raspredaju, a vjetar ih neprekidno otima, sapliće, uvija i miluje: vjetar razbojnik i princeza Sunčana.

                                                                            Leonard De Lai

MJESEČEVA SVIJETLOST

Onako,

U tihoj noći

Ja SANJAM

Topli dom i prag

Kojim ću proći

I sjaj mjesečine zagrliti

Samo tebe....

                          Leonard De Lai

NEPOZNATA „STVAR“

I hodaš, hodaš tako

Iz dana u dan

Kraj neke „stvari“

I ne vidiš je,

A onda staneš

I lecneš se

Kad nema je više.

I znadeš da je

Bila tu,

Tu pokraj tebe

I slutio se možda

Da se „njiše“,

Al, da l je bila

Papir il trava....

Ne znaš,

Jer nema je više.

I stojiš tako nijem

I gledaš

I tužan počinješ biti,

Jer tu „stvarčicu“

Odjednom tako blisku

Nisi uspio ni vidjeti.

                                     Anica Bukovec

Zemlja iz mojih snova.

Autori:
Eleonora De Lai
Rođena 1998. godine. Živi u Ivancu. Polaznica Medicinske škole u Varaždinu. Likovni i literalni radovi često su joj objavljivani, a neki i nagrađivani. Poseban izazov joj je crtanje portreta, za koje je također nagrađivana.
Leonard De Lai
Rođen 1990 godine. Živi u Ivancu. Zbog bolesti prekinuo školovanje (grafički tehničar pripreme) na četvrtoj godini srednje školskog obrazovanja. Sklonost pisanju i likovnom izražavanju pokazao je još u početnim razredima osnovne škole, a i većina njegovih uspješnijih radova nastala je tijekom osnovno školskog obrazovanja. Roman koji se iznosi u nastavcima napisao je u 7. razredu osnovne škole.
Anica Bukovec
Rođena 1961. godine. Živi i radi u Ivancu. Diplomirani je ekonomist. Pisana riječ je njezina svakodnevica. Radovi su joj često objavljivani, a poneki i nagrađivani.